…radosni šiljak.. kako reče moja drugarica, koja ima jako puno pametnih…

Bugojno, između svjetova

„Barem jednom u životu, samopropitivanje nas navede da preispitamo okolnosti vlastitog rođenja.

Zašto smo rođeni baš u ovom kutku svijeta, baš na ovaj datum?

Te porodice u koje smo rođeni, te zemlje i gradovi koje nam je lutrija života dodijelila — od nas očekuju ljubav i, na kraju, mi ih zaista volimo iz dubine srca; ali nismo li možda zaslužili nešto bolje?“

— Orhan Pamuk, Istanbul

Ili smo možda pošteđeni nečega goreg. I besmislenijeg. I uskraćenog za ono što je Bugojno imalo. Ovo je tema koju sam dugo izbjegavao — kao minsko polje.

Slike zime u Bugojnu, zadnjih dana; snjegovi koje smo mi poznavali veoma dobro; kesteni koji fale; veliko drveće kod stare apoteke; tri breze u Partizanskom; cijeli jedan red kestenja i vrbe prema Vrbasu. Nema veze nostalgija s tim. To je ono što građani Istanbula nazivaju hüzünom — amalgam melankolije, nostalgije, humora, crnog humora, smijeha i neopravdane nade u budućnost.

Godinama se „srećemo“ na ovim stranicama, u digitalnom formatu — bliski i daleki jedni drugima. Kratki komentari naših života, šturi po opisu, neadekvatni po želji, a po svemu drugom jedna velika slika našeg života u Bugojnu. Jednog čudnog grada. Nije to metropola, nije ni kasaba. Nije ni mali ni veliki za divne priče, kao Hiljadu i jedna noć, Dekameron ili Canterburyjske priče, niti obične kafanske priče sa grubim opaskama, protkane beskrajnim prijateljstvima, druženjima, uzdržanošću i pristojnošću sugrađana koji znaju da su osuđeni na taj mali prostor.

Slika snijega kod stare apoteke bila je veoma evokativna. Hendečani , koji su vazda imali prednost da imaju stadion, gdje smo nedjeljom išli da galamimo, da budemo zajedno protiv drugih timova…

Fali jedno veliko drvo, kako reče jedna moja drugarica — njoj je to ostalo u sjećanju. Možda nevažan detalj, ali kad je napustila Bugojno, mlada i bez svoje volje, to drvo je bilo i ostalo jedina stabilna tačka, koje više nema.

Ne fali samo jedno veliko drvo — fali cijela šuma. Fali grad. Falimo mi njemu i on nama, a u isto vrijeme mi smo odlučili da odemo. Grad je ostao i sad pripada nekim drugim „klincima“.

A imali smo sedamdesete, osamdesete…

O Jaklićka kriva cesto po tebi sam hod’o često,

od Lovačkog do Jadrana stoji grupa huligana,

među njima Jopa Pišta…

Mi smo išli na ponoćke, vatromete za Prvi maj, Mlacin Gaj (to su samo krhani išli), turnire na Domskom, kad je Bijeli prozivao Sekinog da plati kartu jer gleda s prozora besplatno… Kasne noći u Tei, za svijećama; u Mačku, s telefonskim pozivima u dva ujutro da se ponese servis za kafu… „Neće biti sprovoda, on je samokop…“

Izleti za Prvi maj, oktobarske kiše, djevojčice u Iskri, vožnje na more u dva ujutro — Tučepi, Zaostrog, Neum… I hambar. Nekakve gitare, nenaštimane kao i mi. Pruga s Ćirom. Bjelošljive preko puta Zelićeve bašte. Kolonijani poredani pred Zdravljakom. Druga ekipa ispred non-stopa. Kikiriki u fišeku. Disko u podrumu gimnazije. Ringišpil za Lučindan. Pedeset i sedam djevojčica... Stidljivo razmijenjene ceduljice usred gimnazijskog časa. Terzička cesta prema mostu. Snjegovi kad je stražar, koji se smrz’o u januaru kod KSC-a, rekao da će „jebat mater ko god ga ljeti u hlad natjera“. Strujići. Gaće na štapu. NP. Sandokan. Šampite. Rolati za pet hilja. Činkvina. Kad su vikali: „…šes’…“ — pa pauza — neko viče: „MOJA!“ — pa nastavak: „…šest…“, i onda: „jebem ti mater blesavu…“ Koncerti u ŠUP-u. Formula 4. Kukuruzi kod Šiptara. Staro kino. Objašnjivši i snjegovi koji se otopiše tamo. Pijaca petkom. Limena glazba. Vatrogasci. Apoteka i Omladinska. Đerekova. Ćazimovi ćevapi. Huso brico s jedinim „na ćasu“ stilom. Kišobrani. Borovo. Jugoplastika. Planika. Gvožđara. Zija i njena piljara. Budalaštine, prepričavane sto puta. Bijeli pobjegao iz vojske. Karmen i ispovijedi tinejdžerki. Gradska kafana i Šerka kad je zvao u dva ujutro šefa Sale, a ovaj ga pita sto zove ujutro kad otvaraju u 8, a Šerka kaže da ne zove da uđe, nego da iziđe…

Moj drug koji više nije drug. Naši sugrađani koji više nisu tu. Priče. Poneka pjesmica…

Sve to negdje postoji. Nije nestalo. Mi se još nasmijemo. Niko nije tužan. Još i danas se smijemo kad god je to nepristojno — na sprovodima (kad je jedan moj drug tražio gemišt), na vjenčanjima, u običnim danima…

U Stockholmu je sada 6:10. U Sarajevu i Bugojnu isto. Los Angeles — 21:10. Zürich — 6:11. Vrijeme je nezaustavljivo, a Bugojno postoji između svjetova koje smo imali i koje sada imamo. Možda neko može nastaviti ovu priču s malo više smisla…

Meni nešto nije u redu s očima — zamagle