Nova mjera za život: tuzlanska so, sitna!

Sjedimo pred kafanom, jutro. Prolaze ljudi, neke poznamo, neke ne, neki se jave, neki se ne jave. Nekako je lako nastaviti priču s onima koje poznaješ dugo. Istorija prijateljstva, smijeh, jedna kafa, druga, travarica. Meza. Kao da nikad nije bilo pauze.

Lako je to sve kad se hoće. A jos se hoće. Tako kažu. Nekad se hoće, ali nije lako. Mi smo drugi ljudi. Druga su vremena. Druga nam je polovina zivota. A nema produzetaka.

Posljednjih dana smo razgovarali o nekim bivšim prijateljstvima. I zašto su bivša, i zašto neka traju. Malo pasjaluka, malo zaborava, malo ljenosti, malo dobre volje, malo tersinluka, malo svega. Ko život.

Meni je interesantno kako smo malo ostarili i sad nam je udobnije u našoj koži. Puno udobnije, kad nam postane preudobno, onda možda bude kraj.

Nikad ne bi trebalo biti previše udobno.

I pored starih, milion puta spomenutih tema, mi sad imamo nove teme, posljedice naših novih iskustava. Kratke razmjene na socijalnim mrežama, nekad bas izgledaju kao socijalni slučajevi. Jer teško je objasniti istorjiu naših prijateljstava, sa par komentara.

Vraćam se iz Bugojna i imam dovoljno vremena da tokom leta razmišljam kako smo zapravo sretna generacija. Doživjeli smo mladost u najbezbriznijem periodu dvadesetog vijeka. Tako smo stvorili mjerilo za ostatak svijeta i po njemu sudimo drugim mjestima i mladostima i prijateljstvima. Vidi se to kod nasih susreta: srdacan osmijeh, malo prepoznatljivosti u nacinu na koji pricamo, lakoca druzenja. To je nas grad, koji smo mi poznavali, i svojatamo ga nostalgicno, ali nije to bas pametno. Imaju oni koji su ostali pravo na taj grad. Mi smo otisli. Ali ja iz inata parkiram gdje hocu, jer ko ce nama zabraniti u nasoj carsiji.

( Prosli put kazem nekom da cu parkirati kod Krekinog haustora, kaze : gdje? Reko: nigjde, nema veze!) Al’ platim parking .

U isto vrijeme, posjetivši druge gradove ovih dana, shvatih da grad postoji ne samo kao skupina građevina, nego kao zajednička ideja o načinu življenja. Možda nije fer porediti gradove po veličini, po broju stanovnika, po razvoju. Možda je bolja mjera količina smijeha i uzajamno poštovanje i radost zajednička. Svaki grad može imati velike zgrade, ali nema nekad ništa na ulicama koje spajaju te zgrade. Neki mali gradovi imaju vise smijeha na cosku nego velike metropole koje isprazne dušu od jutra do sutra.

Zivot se desava u veoma malom prostoru bilo kojeg grada. U stanovima, bastama, kafanama, stanicama, bolnicama. Ne treba veliki prostor za iskustva koja obogate zivot. Nama su dovljne male terase kafica, za jutarnju kafu, razgovor i sve je u redu sa svijetom

Oslo nisam imao kad bolje upoznati, jer nije bilo vremena. Neočekivan susret sa starom poznanicom, njenim muzem, u predivnoj kući okruženoj vrtom, životinjama, srnama, jagodama, uz fiskesuppe, ugodno toplu na kišnom danu. I odjednom Oslo vise nije nekakav strani grad.

Odjednom postade grad gdje živi Ina. I smijali smo se puno, spominjali nase sugrađane, roditelje, prošle i buduće dane. Grad poprimi oblik, malo je stvarniji, topliji, prijatniji. Tako ja imam svoju mjeru za gradove. I za vrijeme. Sve se to mjeri vrijednošću susreta i intenzitetom radosti.

Oslo - predvece.  Svi gradovi ovako izgledaju predvece, ali ova slika je sa zgrade opere, nagnuta    kao i opera, i daje Oslu nekakv drugi, ton.  Grad koji se bori da sacuva tradicionalno, ali nestaje u moru novih turista, njihovih zahtjeva, guzve i trke s vremenom. 

Lijepo neznanje. Nismo znali kako je velik, iznenađujuće predivan, krhak i interesantan svijet. Nismo znali ni kako je pun raznih iskušenja, ljepote, mogucnosti, gradova, prica, muzike, interesantnih ljudi, lijepih žena, pametnih staraca, udobnih stolica, ukusne hrane, neistraženih prostora. Beskrajan optimizam. Ja sam i danas optimist, jer znam da kad nas pritisne, mi znamo naći rješenja. A pritiskalo nas je.

Tako smo nedavno spremali nekakav dernek, malo roštiljanja, uobičajene pripreme, kupuje se meso, povrće, malo travarice. Smijeh se provukao kroz sve te minute, ne znamo drukčije, grad postane onakav kakvog ga mi napravimo.

Kako niko od nas ne vidi dobro, tako valjda vidimo samo dobro. Bitnije od derneka je to da se tradicija druzenja nastavlja, a to tradicija grada, oblik zivljenja. Kroz raznjice, nanizane pokalo kroz smijhe, malo rakije, puno paznje, mi dokazujemo pripadnost mjestu. Ostali gradovi imaju svoja pravila, imaju svoj nacrt emotivnih veza, medu ljudima i u odnosu na grad.

I tako i treba. Sad malo vise pazimo jedni druge. Jer znamo vrijednost prijateljstva. Znamo i za krhkost prijateljstva. Znamo i za krhkost života. Grad na sluzi kao zajednicki nazivnik kod razlomaka. Kako smo ovih dana svi ko ralzlomci: osmine nas pripadaju jendom mjestu, trecine nas pripadaju drugoj zemlji, sesnaestine vole nove obicaje, cetvrtine nas nestale u svakodnevnim borbama. Nikad cijeli, dualitet naseg zivljenja, se vidi u svemu.

Tuzlanska so. Kad bi neko mjerio prijateljstva u gramima soli, neka bi bila gram, a neka i po stotinu kilograma. So se dodaje oprezno, lako je presoliti. Naši dani, zajednički, nekad zatijevaju više nekad manje soli. Tako se vreća soli troši, s nekima polako, odmjereno. Nekad se istroši brzo. Je li bitnije da je uvijek ista vreća soli, ili brzina kojom se troši. Ili okus koji dodaje našim prijateljstvima.

So je varljiv začin, dodatak koji je lako podcijeniti.

A za sad: samo da ne zagori roštilj. Mi svedemo sve na par zajedničkih nazivnika. Tako je lakše živjeti. Ostalo je nebitno. Jednostavno je teško. Za boravka u Bugojnu posmatrao sam kako se razgovara, od stola do stola, za istim stolom. Razgovor je pun duhovitosti, koja ne poštedi nikog, uvijek prisutna i očekivana.

Kao zajednička šifra, nikad nezapisanih, uvijek prisutna, znamo šta se prica u sekundi, zašto i kako se sa malo rijeci dosegne u srž, za tren.

Vrijeme se sastoji od ovih susreta. Tako se mjeri. Sporije i brže i prebrze minute. One spore kad čekaš, brže kad se počne družiti, a prebrze kad je dan dva prije rastanka. Kako smo se rasuli sastanaka i rastanaka, kao da smo vozovi. Vozni red ne postoji, postoji mahanje, postoje zadnje rijeci, postoje pozdravi, poztoje zagrljaju, postoje slike nakon nekoliko mjeseci, postoji to sve, negdje, nama, nekako. I tako se stvori bezvremen osjećaj pripadnosti, iako smo daleko jedni od drugih. Nekako se pamtimo.

Po smijehu. Po kafi. Načinu na koji se dopisujemo. Znamo se jer smo napravili sami sebi svoj svijet, prilagodili ga našim okolnostima. Znamo jer smo našli pravu mjeru soli, znamo jer kad okusimo dan, nije preslan, nije presladak, nego ‘nako. Kad je dan ‘nako, onda je dobar.