Zlatna kopacka s Hendeka

S lijeva na desno, stoje : Cito, Babin, Gaja, Manjusak ( trener), dole: Olja, Migac, Bozo, Pekic.

Jagoda, pobjednici turnira prije 45 god.

Prvi turnir, Memorijal Luke Tvrtkovića, održan je 1970. godine na Domskom, iza Gimnazije. Ćosa je bio trener tima veterana Iskre (Karadža, Barišić, Miranović, Fuka, Mušić, Hrgić…). Turnir je ljeti okupljao cijelu čaršiju. Karte su se prodavale na ulazu, kod žičane ograde.

Bijeli je jedne godine preko razglasa objavio da Sekin treba platiti kartu jer utakmicu besplatno gleda s prozora svoje zgrade. Sekin je, naravno, prijetio s prozora.

Već u prvih nekoliko rečenica shvatio sam koliko sam puta napisao "pokojni", "rahmetli"... Neću više. Nijednom. Nama su oni neprekidna, bezvremena priča. Puno ih fali.

Riječ "fali" veoma je jednostavna, ali upečatljiva jer opisuje prazninu. Kad neko fali, baš fali. Nema lijeka. Nema fleka, kao za probušenu gumu na biciklu. Naši sugrađani koji su otišli bili su dio mozaika izgrađenog uprkos preprekama, zakonima i zemlji sagrađenoj "ni na javi, ni u snu".

Na Domsko se moglo ući s više strana: iz Omladinske, od Gimnazije, preko ograde banke ili kroz Šahovski dom. Ko će sve te rupe začepiti?

Čaršija se okupljala nakon dana provedenih na Vrbasu. Okupani, preplanuli, bosonogi momčići, mi djeca, miris Kokanovih kokica – onih s markicama. Vrijeme se mjerilo po broju preostalih utakmica.

Imena na dresovima označavala su pripadnost ne samo timu nego i čitavom mahalskom sklopu. Komšiluk je dijelio slavu svake pobjede. Slavilo se po lokalnim kafićima, a šiparice su birale svoje omiljene igrače. Curice s Voznika su kasnile kuci, donjicanke zurile preko Hendeka, a kolonijanke zaneseno navijale za mrsave tinejdzere. Haos i uzbudenje, u mozda najmanjoj metropoli, juzne Evrope.

Odrastali smo po Ciglani, Kolonijama, Hendeku, iza bolnice, gdje su bila najbolja igrališta za buduće fudbalske zvijezde. Ako si imao fucu, odma igraš, inače su se birali igrači, po nekom sistemu poznatom samo najjačem u grupi. Uspjeh je bio biti centarfor. Golmani su uvijek bili malo na svoj način.

Na ovom turniru rađale su se zvijezde. Pravili su se planovi za prelazak u Juventus, Bayern, pa čak i PSG. Nije bilo granica. FIFA nije znala za ovaj turnir, srećom, jer bi inače okupirala grad.

Tim Jagoda, pod Gazijevim sponzorstvom, bio je jedan od najpopularnijih timova – od Amsterdama, preko Malog Sela, do Dubaija. Pretežno sastavljen od Hendekčana. Božo je živio na granici Donjića i Hendeka, Olja preko puta crkve. Ni Hajduk nije imao raznovrsniji sastav. Da je Gazi tada znao kako to unovčiti...

Ovi momci će tokom sljedećih godina odrasti povezani upravo tim utakmicama. Beskrajnim pričama o taktici protiv sljedećeg protivnika. Smijehom i dubokim prijateljstvom koje traje do danas. Sretnu se ponekad i svaki put kao da nije prošao ni dan. Nastave razgovor tačno tamo gdje su stali. Zna se ritam razgovora i snaga veze koja je ostala odrastajući na betonu iza Gimnazije. Pehar, mreze na golovima, toga vise nema. Ostalo je duboko prijatelljtesvo grupe hendecana, koji nadzivjese sve pehare.

Dobri momci. I danas su. Mene obraduje kad ih sretnem i kad se još možemo onako prepucavati. Lako, bez objašnjenja. I dan-danas. Možda je upravo to vrijednost prijateljstva.

Ovi momci od prije četrdeset i pet godina i danas u sebi nose Bugojno, ove turnire, slike, uspomene, nadimke i bezbrojna druženja.

Bugojanska ljeta bila su kratka. Čim padne kiša i zapuše s Kupresa, odma zahladi.

Nemam ja mnogo podataka o godinama koje su prošle od te pobjedničke, šampionske godine do danas. Svi smo se rasuli. Ali kad se sretnemo po gradu, ljeti, za odmora, uvijek se lijepo pozdravimo. Što kaže Bajaga, sve se na kraju završi nekom od naših pjesama.

Ne pišem ja ove stvari iz nostalgije, nego iz otpora prema vremenu. Da se ne zaboravi.

Sada se turnir nastavlja pod novim imenom. I neki novi klinci okupljaju se na Domskom, na novom terenu, s modernim pomagalima. Nema više Sekina na prozoru. Teško će danas neko prepoznati ova lica. Nama je ostalo da prepričavamo. Da se turnir ne zaboravi. Više je to danas nama za dušu nego bilo kome drugom. Nekad sami sebi pričamo. I dobro je tako.

Pripadati jednom vremenu, čaršiji i pobjedničkom timu na malom turniru – i to je uspjeh. Šampanjac, muzika, do sutra. To se slavi. Ili gemist, dva-u-tri od vina koje ima okus k'o kore od lubenice.

Postoji već nešto što sam ja nazvao bugojanskim sindromom. Sklop priča i situacija koje se stope u mozaik grada zaštićenog od svijeta svojim položajem, duhovitošću i intelektom njegovih građana. Ljubav prema gradu. Ideja više nego stvarnost. Priče, bezbroj puta ispričane. Kasne večeri u Mačku, Tei, Iskri, na nekoj klupi u Velikom parku. Kod Hambara. Šišarke rasute uz put kojim smo išli u školu.

Nema tu velike filozofije o nastanku i nestanku grada. Danas se previše govori o nestanku Bugojna. A Bugojno je još tu. Svi mu se ponekad vraćamo, sretnemo stare poznanike, upoznamo neke nove ljude. Grad postoji dok god se o njemu prica, dok se u njega dolazi, dok se cuje crkveno zvono, ezan sa munare, posjecuju groblja. Pamte nablesavije price. Kad svi znaju gdje je najbolji hlad popodne.

Osjeti se miris betona na Domskom. Osjeti se miris kestenja, zvuk crkvenih zvona u šest ujutro, Kolonije, stare zgrade, Gaj, Veliki park, Partizansko, pijaca... Sve je još tu. Ne izgleda isto, ali je tu. Grad je malo ostario, s nama skupa. I ima nekakv drugi kvalitet. I jos se mijenja. Ne treba mu suditi ovakvom, prerano je.

Da nije bilo rata, Bugojno bi možda ipak bilo drukčiji grad. Evolucija grada se ne očitava samo kroz promjene vlasti nego i kroz duh koji se naveče proteže ulicama, kad pašče zalaje, a poneko veseo, pomalo pripit zbog neke male pobjede, krene kući poslije fajrunta i krisne: "Kukurukuku Paloma", tamo kod Vatrogasnog.

Finalna utakmica

Jos puse s Kupresa, nije se nista promijenilo. Markova okuka je jos opasna zimi. Porice nagovjestava tranzit. Onda se pojavi Ciglana. Tako se dolazi u grad. Mi se vracamo, odlazimo, a svaki susret postane prica. Kazemo drugima kog asmo sreli. Ovo je mozda zadnja prica o Bugojnu. Zvucim kao ploca koja je izgrebana, preskace, i onda moras staviti sibicu, s dvodinarom na nju. Nostalgija nema mjesta ovde, Samo da se spomenu momci koji su iz nicega stvarali nesto. Siparice zaljubljene u njih, ali sad odrasle. Trofej negdje zaboravljen.