grlom u jagode,sa slagom…

Jutros čitam Jergovićeve rečenice o seriji Grlom u jagode. Pametan čovjek. Uvijek. Kako nas je odgajao grad? Kako smo mi odgajali jedni druge, paralelno sa kućnim odgojem? Muzika, film, knjige, psovke, odjeća, humor, logično i nelogično razmišljanje.

Ali pametnije je Tonco napisao:

Kažem ti ja , to ti je Bugojanska japija , ne krivi se ni nakon kiše , ni nakon sunca . Čini mi , sa godinama smo impregnirani kao željeznički pragovi !!! I šta zna željeznički prag koliko mu je godina . On i dalje stoji , jebe se njemu sto vozovi prolaze a psi laju !

Direktan citat : Tončo Bekavac - jeste taj isti!

Sjećam se kad sam pitao druga, kad nam je bilo možda dvadeset godina, da li je njega iko ikad naučio da razmišlja. Kaže: — Šta ti je, budalo, nemam ja kad razmišljat'. Bio je u pravu. Život se dešavao prebrzo, a sad još brže.

Možda nije baš pametno baždariti misli. Možda je pametnije baždariti osjećaj za carpe diem. Za ovaj sadašnji trenutak. Kao Kairos. Neuhvatljivi momenti, puni uzbuđenja, da znaš da postoje. Jergović je pametno primijetio da je serija bila platforma za uspostavljanje kulturnih standarda tog vremena. Interesantno, i ovog vremena. I bilo kojeg.

Moj sin i Boro Marić kažu da meni treba da pišem puno da bih rekao malo. U pravu su. Nekima to uspijeva u par riječi. Ja se raspišem vertikalno i horizontalno. Nikad linearan tok misli. Sve ovo ima veze jedno s drugim, meni negdje u mojoj glavi. Grlom u jagode je bio je modus operandi za nas sve. Ali s jednim pravilom: nikad bez čaršijskog reda i moralne odgovornosti. Ostalo je bilo manje važno.

Spominjem Jergovica jer to sto nas je oblikovalo u mladosti, jeste preduslov za danasnji pasjaluk i tvrdoglavo strpljenje u ovom procesu starenja.

Budalaštine drugih, koje ne možemo kontrolisati, dnevna politika, ludi šverceri, zastoji na graničnom prelazu, cijena kupusa, paščad koja ujedaju… Ima toga napretek. Ništa nas nije ubilo. Još se kotrljamo putem. Naše dosade, za mladosti, koje nikad u stvari nisu bile dosade, prouzrokovale su mnoštvo dana sa puno raznih komplikacija. U najboljem mogućem smislu. Da ne pišem o prošlosti — 2026-ta je.

Mi smo pomalo ostarili, po brojevima koji nam se pripisuju, ali postoji prkos u nama, ili možda inat. To je bolja riječ. Ne dozvoljava nam da nešto propustimo. Impulsivno zapjevana pjesmica, dernek u osam i petnaest ujutro. Đavo ne miruje. Dokone ruke nađu i đavla, i olovku, i žrtvu. I zabavu.

Na nekim putovanjima ja se nađem u društvima koja još ostanu do dva, tri ujutro. Bude veselo i nekako se to uvijek desi neplanirano. Ujutro je malo teže ustati. Broj godina koje nam pripisuju rodni listovi nije automatska osuda. U stvari, sa šezdeset i dvije, i još kolut naprijed do šezdeset treće, shvatam da ovo ništa ne znači.

Draž dana, svakog novog, optimizam za sljedeći susret, nove japanke, bolje naočale, ako ih možeš naći, još živi i veseli drugovi sa svojim bolešćurama. To nas sve spaja. Ćelavost je rampantna. Turska se obogatila na novim generacijama redova kose poredanim k'o lijeha luka.

Sa dvadesetak godina nije bilo nekog metodičnog razmišljanja o životu. Nekad je to bio šablonski slijed po recepturi odraslih, nekad potpuni haos pun događaja koje nismo znali ili nismo mogli kontrolisati. Kod mene je bio totalni kuršlus tih godina. Kao na kasetofonu, pritisneš dugme za brzo naprijed i danas smo svi odrasli, izgledom.

Ja živim u mjestu koje ima 359 sunčanih dana. Tri stotine šezdeseti je promjenljivo oblačan. (za matematicare: ostalih pet nisam tu) Fali mi kiše, oblaka i kijameta. Ali optimizam je još uvijek prevelik: svako jutro gledam, kad ustanem, hoće li kiša. Moja supruga zna šta radim pa mi nekad naveče kaže: Neće kiša. Da slučajno ne odem kupiti kišobran. Zna ona mene.

kisa, Grand Canyon, nije moja slika

Starost je valjda kad više ne očekuješ kišu u najsunčanijim gradovima svijeta.

Što kaže onaj rudar kad su ga izvukli nakon odrona, na pitanje šta su radili kad su izašli iz jame: — Mi smo se faktički totalno pridali aksamluku! Tako i mi. Još se pridajemo aksamluku. Uprkos brodolomima i umornim kostima. Samo nek' nema propuha. Ovima na Zapadu propuh ne smeta. Nama smeta. Svima. Promaha kills, piše u Sarajevu na aerodromu. Da svi posjetioci znaju. Upozorenje.

Starost je baš ofucana riječ. Mislim da bolje pristaje stvarima nego ljudima. Star može biti folcika. Ili frižider. Ili toplomjer. Niko od nas, jer mi smo vodootporni.