Uputstvo za čitanje:
Aleksa Šantić: Iz Bir-Hadžina dolafa
https://youtu.be/3ToIUQ40Vws?is=-fszWbd-fA8uve6j
Ova je pjesma u stvari možda jedan od prvih protesta i elokventno opisanih buntovničkih pokreta.
Travarica, hladna…
Pekmez od šljiva!
Kažu da postoje dvije vrste sjećanja. Jedno, one obične činjenice, svakodnevne situacije, često ponovljene, postanu utkane u dane i godine. Druga sjećanja, za dušu, za visceralne reakcije, kad je duboko urezan trenutak, pokret, zvuk, miris, zauvijek pohranjen. Sklop podataka, koji po prizivanju stvori slike, cijele scene, s dijalogom, i sve je iskristalizovano u tom trenutku, jasno, sve je objašnjeno.
…where is my gypsy wife tonight…but whose head is this She’s Dancing with on the threshing floor… L. Cohen
Iz opisa Nejre Rustempašić:
“Bešo je svirao violinu. Zvuk violine i rasplamsala vatra ispred čerge privlačio je djecu iz mahala. Mi, tadašnja djeca, nismo imali prilike da čujemo i vidimo druge instrumente. Čergari su obično kalajisali posuđe od bakra koje se u to doba uglavnom upotrebljavalo, posebno u begovskim porodicama.
Mi smo pored posuđa imali veliku dimirliju od bakra sa lijepom dekoracijom. Dimirlija je ustvari bila sofra od bakra. Imala je postolje koje se lako rasklapalo i postavljalo ispod dimirlije za vrijeme ručka i večere. Imali smo i mangalu, ali je nismo koristili. Nisu to bila vremena kad biste uz romantičnu polusvjetlost i odsjaj ugljevlja kahvenisali i ćaskali ili čak sami meditirali. Naši čergari su bili dobrodošli u ljeto, posebno nama djeci. Zvuk violine sa vatrom ispred čerge stvarao je ugodan osjećaj, pravu idilu ljetnog predvečerja.”
Dimirlija
Igre, dječije:
…šika, vreba, klis i pala, igra pitonjaka sa pet kamenčića, krivaća, tuspasmene, ćorabake, dizanje koca, deranje jarca, igra prstena, igra kuke, skok udalj s mjesta i iza trke, bacanje kamena, igre sa lješnjacima „liho-tako”, igre „tura-jazija”, „tuce”, „bliže”, kockarske, žmire, treskape, Jelečkine-barjačkine, drmoguz, trula kobila, zaloga, klikeri, prvanje…
Mississippi – godinama kasnije mi je bilo jasno da su djevojčice igrale strika, ponavljajući:
Ema, essa, sa ili aj… U engleskom je to način na koji se slovo po slovo izgovara Mississippi. Ko bi znao?!
Sad sa ove distance, sve te violine cigana, kao i Čika Bane u Kalinu, imaju karakteristike ovih drugih sjećanja.
Ljeta, naša nevinost, mali grad, sklonjen od svjetova koji su se sukobljavali, kao namjerno zapostavljena, provincijska željeznička stanica. I nama bi bilo drago da je tako ostalo. Jer vrijeme je moglo stati, tih dana, godina, kad smo samo znali za Ćiru, i iskrice iz dimnjaka voza kad prođe kraj Zeličeve kuće, pored bjelošljive, koju smo brali rano, prije nego sazrije.
Nejrin opis me je zainteresovao, jer ja nikad ne bih znao tako precizno opisati sentiment tih predvečerja s Ciganima. A bilo je ljeti, za jula ili augusta, puno mjesta na kojima je bilo muzike, smijeha. I sad ga ima kad se vidimo.
Spominje lanene košulje, mutvake, puter koji se pravio kod kuće, pitu koja „cvrkne” kad se zalije domaćim puterom, kajmak svjež, sa pekmezom od šljiva, domaći hljeb, tišinu zimskih noći, jer nije bilo saobraćaja, nije bilo ni telefona, niti TV programa nakon deset uveče. (Nisu pomagale ni antene za drugi program.)
Ljudi su izgledali stariji u pedesetim godinama, ali su izgledali pomireni sa vremenom u kojem su živjeli. Možda zbog umora, možda zbog nemoći da nešto promijene, možda dotučeni pričama o tlačenju.
Mi smo bili drukčija generacija, naše igre su nam dale osjećaj bezvremenosti. Nije bilo ničega osim smijeha, igre i optimizma. Danas je to privilegija. Biti optimist danas znači da svjesno odbijaš priznati da smo nemoćni u svijetu u kojem se nas ništa ne pita.
Kad se igralo klikera, petom su se oblikovale rupe gdje su klikeri završavali. Jednobojci su bili na cijeni. Neki su imali nevjerovatne sposobnosti da se uprvaju kao da su to trenirali cijeli život. Veliki jednobojci su kasnije postali ozbiljna opasnost za male klikeraše iz mahale. Ove male digresije su spas, jer među slikama ozbiljnog svijeta postoje ove epizode koje nam niko ne može uzeti. I potrebne su da se preživi, kao i smijeh, kao i naša druženja… bez obzira na vremensku i prostornu udaljenost. U skolskim dvoristima jos postoje rupe za klikeraše.
I kao što cigani podignu čergu, u proljeće ili ljeto, tako se ova sjećanja sele s godinama koje prolaze. Nezaštićena, i nemoćna da nas zaštite od svijeta koji se mijenja. Ali potrebna da očuvaju prirodni tok, krug života, sa svim detaljima koje možemo sačuvati.
Milion pojmova koji svjedoče o vremenu, ciganima, violinama, gitarama kod hambara, nenaštimanim.
Nejra dalje piše:
„Prilikom jedne od skorijih posjeta mome Odžaku stojim u avliji. Cestom prolazi Đula ciganka i doziva me: ‘Nejrahanuma, imaš li cigaru?’ Ja uzvraćam: ‘Ne pušim, Đula.’ A ona će: ‘Pušim ja.’”
Meni su drage te priče. Kao protuotrov, serum ovom vremenu koje nema baš puno smisla za humor. Kao prkos ovim godinama koje nam se natovare. Brojevi, ništa drugo.cigani kraj ceste, koji, konjska kola, cerade, šatori, djeca muzgava, nasmijana, i zimi. Kao vevcanski izvor, koji nekad teče više nekad manje, zavisno od suza majki pečalbara, tako i sjećanja nekad vise nekad manje, opomenu da postoje, paralelno, svjetovi, u nama.
Kako se prolazi kroz život, sve je teže očuvati jednostavnost, srž i iskrenost naših izjava. Ispolitizirani stavovi, zamršene veze, istorija sukoba, nepovjerljivost sa svih strana. A sve to može lakše.
