Da li su to stvarno bili bolji dani ili smo to bolji bili mi? (Balasevic)

Zadnjih dvadesetak i nešto godina telefoni su postali kao dodatni ekstremitet. Nakalemljeni s namjerom da ostanemo u vezi, da se izrazimo, da ne propustimo nešto. Otipkali smo naše živote, zadnjih godina, na milion načina.

Tipkanje, kao i papir, sve trpi: trpi naše nesavršenosti, smijeh, optimizam, lutanje digitalnim svjetovima. Dopamin, umotan u najbolju čokoladu s lješnicima.

Sve je otipkano: ženidbe, pravljenje sarme, pecenje rakije, sunecenje, mrsavljenje, prva pricest, pijani kum, srušila se zgrada, mali poš’o u školu, a ne zna da se usekne – sve, ama baš sve. Da ne nabrajam. Ako nije dokumentovano, nije se ni desilo. Dosad smo imali rječnik da opišemo naše živote, da objasnimo kako nam se nešto desilo. Sitne životne radosti koje podijelimo uz kafu, pametne rečenice kad nekom nešto ne ide, impulsivni odgovori kad nam neko dodijava. Psovke i kreativnost naših psovki za tersnih dana. Humor je instrument istine (Umberto Eco). Sad ne treba rijeci, sad imamo simbole, nametnute od strane cijele generacije balavaca, koji nemaju pojma o gramatici, sevdahu, sonetima ili hajcanju.

070 81 253

Ovih dana, kad telefoni ne zvone, kad nema poruke svakih pola sata, kad nema kvačica koje znače da nas je neko primijetio, da naše riječi imaju vrijednost – ovih dana panika prođe kroz naš sistem. Jer se stalno nešto značajno dešava po svijetu. Svi nešto žive intenzivno, na interesantnim mjestima, uz dobru hranu, sa najpametnijim riječima, uz najnasmijanije prijatelje. A uzas bi bio nesto propustiti.

Sujeta nalaže da hoćemo da nas se pamti. Grandiozne ideje o značenju naših života su, međutim, nedovoljne. Mi smo bitni, ali smo jako nebitni svima drugima.

Naša generacija, ona iz šezdesetih, nije osjetila brutalnost neimaštine. Nama su postali dostupni telefoni, televizor u boji, Male novine, Pet plus, Eurovizija, putovanja po svijetu, žito sa šlagom, sarajevske kultne kafane, kultura podsmijeha ruralnim sredinama, Trst, Zaostrog, more koje se pojavilo kod Gradca nakon duge vožnje.

Digresija: (zaostroški franjevacki samostan, predivna građevina, ima vrata, iz vrta s južne strane. Nekad se tu moglo uci u svako doba. Zadnjih godina su ih zakljucali. S lijeve strane, portal of mramora, poredani sveci, religiozni motivi. Iznad portala je mramorna polica, i na njoj još stoji ceduljica, odavno možda sedamdesetih, kad sam napisao listu svojih želja za buducnost. Kako se nisam znao pomoliti, a nisam imao pojma kome uputiti moju listu, tako sam je ostavio u samostanu, jer je to bila najbliža veza između Vatikana, mene i visih sila. ) Nadam se da nikad nisu pokušali obrisati prašinu. Ulaz se sad plaća, ako se ne ide na misu.

Od Fadila Toskica do Tesla FSD tehnologije.

Šta smo zaslužili?

Čitali smo, često ne razumijevajući značenje. Nismo shvatali da je Milan Kundera bio nesiguran isto kao i dvanaestogodišnjak koji je odrastao u Veseloj. Šta je naše? Šta nas je odgojilo? Šta smo pravilno razumjeli, a šta pogrešno protumačili – iz straha, neobaviještenosti, nedostatka mašte? Standardi zapada, mističnost istoka, hedonizam juga, izolovanost sjevera. Nas je sve doticalo, a ništa nas nije u potpunosti izgradilo.

Možda ljudskost. Mozda frtaljac.

Odgoj. Lijep odgoj. Pristojnost. Poštovanje prema starijima. Stari vuk, pasja maskara.

Način na koji smo vadili ruke iz džepova kada bi neko stariji naišao. Način na koji smo znali ustupiti stolicu nekome starijem. Naša sposobnost da suosjećamo kada je nekome teško, da razumijemo da su pravila raje u našem kvartu zakon ponašanja – nekad surov, ali fer.

I ljudski, sve je bilo po mjeri covjeka. Sad vise nije, sad je po mjeri algoritma.

Kako se osipamo, kao pijesak na plaži, jedno po jedno, tako se uz svaku smrtovnicu pojavi pitanje: ko je bio pokojnik? Kakav je to život bio? Koliko smo se zapravo poznavali? Šta je zaslužio? Šta smo propustili reći jedni drugima za života?

Kestenje u ulici Bratstva i jedinstva (koji naziv!) podsjeća na Facebook. Slike, nekad bez riječi, bez komentara. Moj drug je, uostalom, smrtovnice u Oslobođenju zvao Facebook.

Lijevo: golubnjak, moj komsiluk 70-tih, Vatrogasno, Ridalova kuca,

Šturo opisan život. Datum rođenja. Nabrojani ožalošćeni članovi porodice.

I to je to. Po čemu će nas pamtiti? Šta smo zaslužili?

Koliko smo bili dobri jedni prema drugima? Koliko smo imali strpljenja za slabije, za siromašnije? Koliko smo se žrtvovali bez objave, bez potrebe da svi znaju? Koliko smo bili spremni podnijeti neugodnost da bismo nekoga spasili?

Koja su mjerila za pristojan život?

Sebičnost je neminovno prisutna. Ali naša generacija je, barem kroz književnost, priče starijih i vlastite ideale, znala razumjeti nešto što se danas čini gotovo zaboravljenim: da je dan ispunjen tek onda kada u njemu postoji barem jedan trenutak u kojem smo nekome uljepšali dan, olakšali neku situaciju ili se s nekim nasmijali.

Trenutak u kojem je tuđa dobrobit bila važnija od naše udobnosti.

Neki dan sam dobio poruku od druga. Divan čovjek. Fina poruka. Nekoliko rečenica, kratkih, ali iskreno napisanih. Znamo se. Da se vidimo, ne bismo rekli ništa. Samo bismo šaretom naznačili konobaru da nam još jednom naspe.

I možda je upravo to ono naše. Ne ono što smo pročitali, ne ono što smo slušali, ne ono čime smo se kitili, niti ono što smo mislili da razumijemo.

Nego ono što smo činili jedni za druge kada niko nije gledao. Možda se čovjek pamti po načinu na koji je naručivao piće, hodao ulicom, po načinu na koji je pozdravljao druge. Po načinu na koji je dopustio da ga znaju oni koje je prihvatio kao svoje, na tom malom, ograničenom prostoru.